Legenda o zmaju u Umoljanima
Legenda kaže kako je nekada davno, u vrijeme zmajeva, vila i čarobnjaka, stanovnike sela Umoljani svakodnevno napadao zmijoliki zmaj. Njegov vijugavi trag se i danas prepoznaje u dolini, a kroz njega teče Studeni potok. Prema predanju, tadašnji seljani su bili okupljeni na teferiču. Kada su ugledali aždaju-zmaja da vijuga kroz polje, pobjegli su na obližnje brdo Pošiljak. U strahu, zajedno sa hodžom, molili su se Bogu da ih spasi od ove nemani. Bog im je uslišio molitve i skamenio aždaju u stijeni, čiji se ostaci i danas mogu vidjeti. Ovo predanje kazuje da je aždaja izašla iz kanjona Rakitnice i vijugajući kroz polje došla do sela. Naziv Umoljani, selo je upravo dobilo prema ovoj legendi, jer su “umolili” Boga da okameni aždaju i spasi ih.
Legenda o utvari sa Crnog jezera
U prastaro doba ukazivala se utvara na Crnom jezeru na Treskavici. Od te utvare niko nije smio zanoćiti pokraj jezera, a ako je zanoćio nije živ osvanuo. Jednom se dogovore dva druga da zajedno zanoće kod jezera. Legnu jedan do drugog tako da se tabanima dodiruju, a glave su im bile u suprotnim pravcima. Pokrili su se jednim ćebetom do pod grlo pa su im virile samo glave. Jedan je odmah zaspao a drugi nije, iščekujući šta će se desiti. Iza ponoći pojavila se utvara iz jezera. Kada je vidjela ljudske prilike odmah je krenula prema njima. Obilazila je oko njih i progovorila ljudskim glasom: „Tako mi trista šezdeset i šest vrela na ovoj planini, ovakvu priliku nisam nikad vidjela, jedan trup a dvije glave”. Obišla je oko njih i ostavila ih na miru od tada, prema predanju, nikada više se nije pojavila.
Priča o lokalitetu Crkvine kod sela Milje
Istorijski podaci zaista kazuju da se na ovom lokalitetu nalazila crkva koja je srušena dolaskom Osmanske imperije na ove prostore. Seljani sela Milje pamte istinitu priču da su se do početka Drugog svjetskog rata na ovom mjestu o Ilindanu, 2. avgusta, redovno održavale crkvene službe, gdje su dolazili sveštenici i narod iz Trnova. Na veliki grab koji je rastao na mjestu nekadašnje crkve okačile bi se ikone i kandilo i organizovala bi se molitva. Priča kaže da su sa ovog mjesta seljaci iz Gračanice odvukli veliki kamen i ugradili ga u štalu, ali im se nije dalo da stoka opstane, sve je crkavalo. Otišli su kod lokalnog hodže po zapis i on ih je pitao: “Da niste vi slučajno uzeli nešto od svetinje? Ako jeste odmah to vratite tamo gdje ste našli.” Oni su se sjetili onog velikog kamena koji su uzeli sa Crkvine. Priča kaže da su sa osam volova vukli kamen iz sela uzbrdo do Crkvine i da od tada njihova stoka nije umirala. Ovaj lokalitet nije istraživan, niti postoje podaci, ali i danas na tom mjestu postoji kamenje od koga je nekadašnja crkva bila sagrađena.
Kopita Markovog Šarca
Kroz trnovski kraj je, prema predanju, nekada prolazio Marko Kraljević, narodni epski junak. Silan, kakav je bio, sa svojim Šarcem je za kratko vrijeme prejahao ovaj kraj, ali su mu smetnje pravile rijeke, potoci i njihove stijene, koje je morao preskakati. Zabilježeno je da se kod sela Zabojska u Crnoj rijeci na lokalitetu Kozja stijena, ali i u podnožju Treskavice kod Kazana u stijeni nalaze otisci kopita Markovog Šarca, kao svjedoci njegovog puta kroz ove krajeve.
Alke za vezanje brodova
Predanja trnovskog kraja govore da na više mjesta na uzvišenjima i brdima postoje probušene stijene i na njima ogromne alke, identične onima koje služe za vezivanje brodova. Predanje kaže da je nekada u stara vremena ovo područje bilo pod morem ili jezerom nastalim otapljanjem lednika. Lednička jezera na Treskavici, koja su istraživali naučnici, prije svih Jovan Cvijić, svjedoče tome. Alke se susreću na brdu Vis iznad Trnova, u selu Zabojska i na još nekoliko lokacija. Druga teorija govori o tome da su divovi, koji su živjeli u davna vremena, ove alke koristili da bi za njih vezali zarobljenike ili životinje koje uhvate. Kako god, one golicaju um i raspiruju maštu. Pošto je to, ipak, tema na koju nauka zbog nedostatka činjenica ili pogrešnog pristupa nije dala tačan odgovor, ljudima ne preostaje ništa drugo nego da sami tumače pojave, a onda sve postaje moguće.
Čulinovića okuka
Za vrijeme vladavine Austrougarske monarhije ovim prostorima, Trnovo je imalo važan strateški položaj jer se nalazilo na putnoj komunikaciji koja je imala veliki značaj za prevoz robe i putnika.
Pred kraj 1883. godine kroz Trnovo je, na proputovanju za Kalinovik, prolazio jedan od vodećih austrougarskih vojnih starješina, general Čulin. Na prelazu Rogoj upao je u zasjedu hajdučkog odreda i tu je ubijen zajedno sa svojom pratnjom. I danas se ta okuka na Rogoju zove Čulinovića okuka. Austrougarske vlasti su posumnjale u Srbe trnovskog kraja i nakon kratke i neosnovane istrage, da bi pokazali svoj lažni veliki uspjeh u istrazi, priveli su trojicu Srba, Nikolu i Đura Pržulja iz Dobrog Polja i Pera Đorema iz sela Šivolje. Zavezane i pod pratnjom su ih doveli na desnu obalu rijeke Željeznice i bez prethodnog suđenja iz čiste odmazde svu trojicu objesili. Ostalo je upamćeno da je tog istog dana, nakon njihovog pogubljenja, iz Beča u kasarnu stigla depeša da su prave ubice generala Čulina pronađene i uhvaćene u Crnoj Gori, te da se osumnjičeni oslobode. Velika bruka i sramota austrougarske žandarmerije u Trnovu pročula se Sarajevom i cijelom Bosnom, pa čak i do Beča. Posramljeni austrijski lokalni zvaničnici tražili su način da se iskupe za svoje svirepo djelo i da odobrovolje srpski narod. Da bi ih umirili, ponudili su da im izgrade crkvu u centru Trnova, budući da je, i pored parohije koja je postojala, Srbi nisu imali (srednjovjekovna pravoslavna crkva je srušena dolaskom Turske na ove prostore, oko 1400. godine). Lokaciju za gradnju crkve austrougarske vlasti su pronašle u centru Trnova sve do naselja Olamina, nekih 12 dunuma zemlje koju su otkupili od udovice nekog Halilovića, iako se ona bunila i čak u zatvoru završila zbog toga. Osim zemlje, vlasti su dale i određenu svotu novca, a ostatak su prikupili bogatiji parohijani, njih 18, koji su za izgradnju crkve dali po jednog vola svako. Ostatak naroda je davao onoliko koliko je mogao i crkva je izgrađena u periodu 1884–1886. Prvi sveštenik koji je obavljao službu u novoizgrađenoj trnovskoj crkvi povećenoj svetom velikomučeniku Georgiju bio je Risto Maksimović. Izgradnja crkve i posvećenje velikomučeniku ima simboliku u žrtvi koju su nevini Srbi podnijeli za vrijeme austrougarske okupacije i svojim životima platili njenu cijenu.
Do dana današnjeg grobovi trojice nevino ubijenih ljudi, dva Pržulja i jednog Đorema, nalaze se na lokaciji gdje su i pokopani i nažalost njihovi grobovi su skoro neoznačeni.
Prsten
Postoji priča da je nekada davno, nekoj djevojci u blizini Velikog jezera na Treskavici, prsten sa ruke ispao u jezero. Dugo ga je tražila, ali ni ona ni njeni prijatelji nisu uspjeli da ga nađu. Mnogo vremena kasnije, neki turisti su pronašli jedan prsten na vrelu Srebrenik koji se uliva u rijeku Željeznicu ispod Turova. Raspitujući se po selu ko je izgubio prsten, naišli su na djevojku koja ga je izgubila na Velikom jezeru i za čudo – ona je prepoznala svoj prsten. Kako je prsten dospio sa planine do potoka u podnožju niko ne zna, ali je svima jasno da je Treskavica planina koja krije mnogobrojna čuda, a ovo je jedno od njih.
Zašto u Turovima ne pada grad (krupa,led)
Postoji predanje koje se prenosi s koljena na koljeno, da su u Turovima u groblju kamenu crnu ploču postavili tada učeni ljudi,te da je ta ploča godinama štitila selo od svake vremenske nepogode.Od tada kažu da zahvaljujući toj ploči u Turovima nikada grad nije uništio zasade,voćnjake, pšenicu. U neko davno doba, ukrali su je neki seljani iz Crne rijeke i odnijeli u svoje selo.Kada su je ukrali,njihovo selo je ubijao grad godinama, dok im seoski hodža nije rekao da je vrate u Turove i da će to selo još narednih 40 godina uništavati vremenske nepogode, jer su se drznuli da ukradu ploču. Ta ploča i danas, po predanju , štiti selo od vremenskih nepogoda i mještani tvrde da u ovom selu nikada nije pala krupa i led.
Šejtanski mlini
Predanje o šejtanskim mlinovima, u narodu poznatijem kao „šejtanski mlini“ govori o tome da se u tim mlinovima stalno čula lupa i galama i da su oni koji u tome mlinu zanoće, ujutru bili mrtvi.Ova legenda je po predanju vrlo slična legendi o utvari sa treskavičkih jezera,te se može smatrati istom pričom.Kažu da su taj mlin koji se nalazio pored Velikog jezera na Treskavici pohodile utvare, đavoli ili šejtani, te da je svako ko bi zanoćio u tom mlinu ujutru osvanuo mrtav.Dogovorila su se dva brata da zanoće u tom mlinu i legli su prekrstivši se nogama,jedan na jednu,drugi na drugu stranu i pokrili se ćebetom do glava.Šejtan,đavo ili utvara je došla i vidjela taj prizor i rekla „Tako mi mojih 365 izvora,ovakvu spodobu moje oči još nisu vidjele“.Od tada nikad više u ove mlinove šejtan nije zalazio ,a braća su živa i zdrava izašla iz noći.
Djevojačke stijene
Djevojačke stijene su dobile naziv po legendi da su neku djevojku natjerali hajduci, te da je ona bježala od njih i skočila sa stijena i preskočila na drugu stijenu,utekla im i ostala živa. Pričala je to svojim drugaricama čobanicama i čobanima,koji su joj rekli „vjerovaćemo ti, ako to opet ponoviš“.Otišla je, ponovo skočila da im pokaže i slomila se niz stijene i ostala na mjestu mrtva.Po tome se taj lokalitet danas zove Djevojačke stijene.
Ozdićka kosa
Najčuvenije kose u cijeloj BiH i bivšoj Jugoslaviji pravila je porodica Ozdić iz Trnova u svojoj kovačkoj radionici. O kvalitetu ovog poljoprivrednog alata pričale su se priče. Kose su bile pojam izdržljivosti. Pravljene su po proceduri kaljenja čelika koju su Ozdići donijeli iz Beča i nikada nikome nisu htjeli otkriti taj recept. Nažalost, ove porodice više nema u Trnovu, ali se i dalje pamte i prepričavaju priče o oštrini i kvalitetu kose “ozdićke”, iako je većina stanovništva prešla na upotrebu motorizovanih kosačica.
Džinovski javor
Na putu od Turova prema Planinarskom domu „Sustavac“ u netaknutoj prirodi planine Treskavice nalazi se džinovski javor, star stotine godina. Njegove velike dimenzije privlače posjetioce i nezaobilazna je destinacija u obilasku planine Treskavice. Pet odraslih ljudi kada se uhvati za ruke, jedva da može opasati ovo ogromno stablo.U njemu se nalazi rupa u koju se može skloniti od kiše odrastao čovjek.Ovo drvo se nalazi pod zaštitom države.
Legenda o Husremovcu
Predanje govori da je na ovom prostoru boravila silna vojska Alije Đerzeleza i Husrev bega, nakon borbi oko Sarajeva protiv vojske Vuka Jajčanina–Zmaja Ognjenog, kako je sam sebe nazvao. Dva vrela, jedno toplo, a jedno hladno da hladnije ne može biti, prema predanju su nastala jer su konji Alije Đerzeleza i Husrev bega, koji su pasli u ovoj dolini, tako jako udarali kopitima o zemlju da su se stvorila dva vrela. U gornjem hladnom vrelu utoliše žeđ vojnici i konji, a u toplom i ljekovitom donjem vrelu izliječiše rane i zaliječiše se pred nove bitke. U narodu ova vrela su poznata kao Sanabot i vrelo Husremovac. Ovo mjesto je odvajkada islamsko dovište, jedno od najpoznatijih u Bosni i Hercegovini. Svake godine, 2. avgusta, za Aleđun ili Ilindan na ovom mjestu se ogranizuje narodni teferič.
Ljubav Rabije i Krsta – trnovski Romeo i Julija
U trnovskom kraju prepričava se i dan danas priča o neizmjernoj ljubavi bogate begove kćeri Rabije i Krsta Pržulja, kovača. Priča kaže da je lijepa begova kćer radila u očevoj prodavnici, a prekoputa je Krsto držao svoju kovačku radionicu. Mladi i lijepi, kakvi su bili, ubrzo su se zagledali jedno u drugo, ali ta ljubav je bila zabranjena. Znajući da njihova ljubav ne može opstati ovdje, dogovorili su se da skupa pobjegnu. Krsto je kroz Trnovo naišao sa saonama punim daske, među kojima se krio njegov rođak, a u saone je uskočila prerušena Rabija, umotana u marame da je niko ne prepozna. Do željezničke stanice u Sarajevu krvnički su tjerali konje i tu sjeli na voz i otišli u Srbiju. Niko u Trnovu nije znao gdje su. Krsta su tražili njegovi, a beg Murga je plaćao pedeset velikih dukata da mu kažu gdje mu je kćer. Uskoro je neki žandarm rodom iz Trnova, a na službi u Kraljevu, javio da se Krsto i Rabija nalaze u tom gradu. Beg je podmitio žandarme koji su uskoro uhapsili Krsta i Rabiju i doveli ih u Sarajevo. Tada su ih razdvojili, ne znajući da je Rabija već dva mjeseca trudna. Međutim, nikad nije rodila to dijete. Krsta su oženili nekom mađarskom udovicom, a Rabiju je Murga beg dao nekom drugom, propalom mostarskom begu, podmitivši ga ćupom dukata da je uzme. Ali, Rabija nije htjela ni za koga, kad već nije mogla za Krsta. Prvom prilikom je pobjegla u Sarajevo. Živjela je sama u Sarajevu i nikad se nije više udavala. Krsto je, kažu, živio u Srbiji, napustio je ženu Mađaricu. On i Rabija se nikada više nisu sreli.
Prognoza vremena prema narodnom predanju:
Kada padne magla na vrh Bjelašnice promjena će vremena.
Kad se vide oblaci da idu ukrug iznad Bjelašnice nevrijeme će.
Ako magla ide uz planinu ka vrhu biće lijepo, ako magla ide niz planinu loše će vrijeme.
Kad je ljeti topla voda iz izvora biće hladno vrijeme.
Kad se dimi iz šume padanje će.
Kad sniježna kitina stoji na šumi, eto opet padanja.
Kad srne idu niz planinu eto opet snijega i nevremena.
Kad srne idu uz planinu lijepo će vrijeme.
Kad se uveče stoka ne da dotjerat sa pašnjaka nego pase opet će padanje.
Kad pocrvene oblaci prilikom zalaska sunca, biće lijepo vrijeme.
Kad je crvena zora za malo će biti hora.
Ako se pojavi duga nastupiće razvedravanje i neće biti više kiše.
Ako duva jugo eto kiše.
Ako se ujutro iz vrtača diže sumaglica, onda će biti padanje.
Kad su ptice nemirne eto padanja.
Ako pijetlovi uveče pjevaju na sjedalu, biće promjena vremena – nevrijeme.
Kad muhe pecaju biće žega i kiša.
Kad mravi oko mravinjaka gmile eto kiše.
Narodno predskazivanje vremena nema nikakvu naučnu vrijednost, ono se temelji na vjekovnom posmatranju i praćenju vremenskih promjena.