Planine
Bjelašnica
Bjelašnica je planina u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine, pripada dinarskom planinskom sistemu. Svojim najvećim dijelom pripada trnovskoj regiji. Susjedne planine su joj Igman sa sjeverne strane, koji se praktično naslanja na Bjelašnicu, te Treskavica i Visočica. Bjelašnica je prekrivena snijegom od novembra do maja, a nekada i u ljetnim mjesecima, što bi se moglo uzeti kao razlog po kojem je i dobila ime.
Prostorno se masiv Bjelašnice može podijeliti na tri dijela. Prvi je centralni masiv sa najvišim istoimenim vrhom (lokalni naziv Opservatorija) (2.067 m). U neposrednoj blizini je vrh Vlahinja (2.057 m). Na južnom dijelu je Krvavac (2.061 m). Na zapadu je Hranisava (1.964 m).
Najveći dio Bjelašnice građen je od srednjih i gornjih trijaskih krečnjaka i dolomita. Krečnjačko dolomitske mase ispucale su brojnim pukotinama, koje su predisponirale jake kraške procese, zbog kojih se padavine brzo gube u podzemlju, pa je planina skoro bezvodna. Za vrijeme diluvijalne glacijacije na Bjelašnici su bili glečeri, najviše razvijeni na njenoj sjevernoj strani. I danas ima tragova djelovanja tih glečera.
Pećina Megara, poznata još i pod nazivom Kuvija, nalazi se u zapadnom dijelu planinskog sklopa Bjelašnice (na sjeverozapadnoj padini brda Orlovca) i teritorijalno pripada općini Hadžići. Pećina Klokočevica ili Klokotnica nalazi se na istočnim padinama Bjelašnice, u blizini Babinog dola.
Bjelašnica je bila jedno od najznačajnijih borilišta za vrijeme Olimpijskih igara 1984. godine. Danas je uz Jahorinu najbolje skijalište u BiH i velika turistička atrakcija, koju posjećuju turisti iz čitavog svijeta.
Opservatorija
Još 1894. godine u vrijeme austrougarske vladavine, na najvišem vrhu Bjelašnice, na nadmorskoj visini 2.067 metara, sagrađena je zgrada meteorološke opservatorije. Zgrada je ozidana od kamena. To je bila prva visinska stanica na Balkanu. Na opservatoriji su vršena osmatranja u klimatološkim terminima 07, 14, 21 čas, a tek poslije Drugog svjetskog rata počelo se sa osmatranjima u sinoptičkim terminima. S obzirom na to da se na Bjelašnici susreću mediteranska i kontinentalna klima, ona je vrlo zanimljiva za meteorološka osmatranja. Zbog blizine Jadranskog mora naročito je interesantno obilno taloženje inja.
Prvi opservator je bio Anton Obermuller. On je tu živio i radio 3 godine, od 1894. do 1897.godine. Postoji priča u narodu da je te davne 1897. godine danima bjesnilo nevrijeme i da je Obermuller pomislio da je došao smak svijeta te je izvršio samoubistvo. Da li je priča istinita ili ne, to niko ne zna, no ona se održala do današnjih dana. Grob Antona Obermullera se nalazi nekoliko stotina metara ispod vrha Bjelašnice i već više od sto godina prkosi vjetrovima i olujama.
Još jedan meteorolog-opservator je izuzetno značajan za dugogodišnju istoriju ove opservatorije, a to je Josip Schafer, koji je tu proveo punih dvadeset godina. Od 1918. do 1938. godine. On je svakodnevno vršio mjerenja i osmatranja i sve to brižljivo bilježio. Planinari koji su u to doba izlazili na vrh Bjelašnice sjećaju se starog Schafera kao pomalo čudnog, ali uvijek ljubaznog čovjeka koji nikada nikome nije uskratio gostoprimstvo.
U to vrijeme meteorolozi-opservatori su neprekidno boravili na stanici. Jedina veza sa spoljnim svijetom su im bili tada rijetki planinari, seljani zabjelašničkih sela i kurir meteorološkog zavoda koji je u ljetnom period dolazio dva puta, a u zimskom periodu jedanput mjesečno. Kuriri su obično bili seljaci nastanjeni u selima podno Bjelašnice.
Od 1894. godine, kada je svečano puštena u rad, meteorološka opservatorija je neprekidno radila do 1941. godine, kada je uništena. Na istim temeljima je 1952. godine izgrađena nova zgrada opservatorije, koja je bila u funkciji sve do 1992. godine, kada je usljed ratnih dejstava ponovo došlo do prekida rada koji je trajao punih sedam godina.
U novembru mjesecu 1999. godine meteorološka stanica na vrhu Bjelašnice je, po treći put u svojoj istoriji, svečano puštena u rad. Danas Bjelašnica nije ono što je bila u doba Obermullera ili Schafera. Njene sjeverne padine su izbrazdane skijaškim žičarama i stazama, putevi su stigli i u najzabačenija zabjelašnička sela i prohodni su i tokom najtežih zima.
Igman
Najviši vrh je Crni vrh (1.647 m). Tipična je kraška planina, izgrađena od tercijarnih vapnenaca i dolomita, koji su navučeni preko jursko-krednih flišnih slojeva. Na Igmanu ima brojnih kraških oblika poput škrapa, vrtača i uvala, preko kojih se mjestimično prostiru morenske naslage.
Teren Igmana je bezvodan, a vode se pojavljuju u vidu snažnih vrela u podnožju Igmana kao što je vrelo rijeke Bosne. Igman je područje najniže zabilježene temperature u regiji, −43°C što je posljedica čestih temperaturnih inverzija karakterističnih za ovo područje.
Igman je uz Jahorinu i Bjelašnicu bio jedna od planina na kojoj su se odigrale ZOI. Takmičenja u ski skokovima bila su možda i najatraktivnije takmičenje, a i danas skakaonice na planini Igman, iako devastirane, donose duh olimpizma. Igman pripada centralnoj Bosni i Hercegovini, a velikim dijelom se nalazi na području Trnova. To je valovita i šumovita visoravan, koja zahvata krajnji sjeveroistočni dio 30-ak km dugačke bjelašničke visoravni. Na sjevernoj strani ova se visoravan strmo spušta prema Sarajevskom polju (Ilidža i Hrasnica), a na zapadu prema dolini rijeke Zujevine (područje Hadžića), dok njegova južna strana pripada trnovskoj regiji.
Visočica
Visočica je planina u Bosni i Hercegovini, južno od Bjelašnice, najvišeg vrha Džamija 1.967 m. Na sjevernom dijelu pretežno se nalaze planinski pašnjaci, dok je južni dio obrastao šumom. Visočica čini prirodnu granicu između Središnje Bosne i Gornje Hercegovine. Rijeka Ljutaje s istočne strane odvaja od Treskavice, rijeka Neretvaodvaja je od Prenjas juga i jugozapada, a sa zapada i sjevera kanjon rijeke Rakitnice od Bjelašnice.
Najviši vrh na području trnovske regije je Vito (1.960 m). Na nadmorskoj visini od 1.691 m kod Velikog jezera nalazi se nekropola Poljices 49 stećaka (33 ploče, 10 sanduka i 6 sljemenjaka) koja je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine
Na Visočici se nalaze naselja hrvatskih planištara koja datiraju od predturskih vremena i koja su još onda imala svog kapelana. To su bili planištariiz Donje Hercegovine koji su živjeli kao i planištari iz Gornje Hercegovine. Visočica je bila u vlasništvu humnjačkih Hrvata. Imali su posjede na koje su izlazili ljeti sa svojom stokom, a vremenom su brojne porodice ostajale i zimi te su nastala katunska naselja, a poslije i cijele porodične kuće.
Treskavica
Treskavica je planina u centralnoj Bosni i Hercegovini, koja se svojim južnim obroncima, kod Kalinovika, spušta u Hercegovinu, a sjevernim dijelom pripada trnovskoj regiji. Uzvišenjem Hojta vezana je na zapadu sa Bjelašnicom. Na zapadu je i Visočicaod koje je dijeli rijeka Ljuta. Podnožje Treskavice pripada trnovskim selima. Pripada lancu dinarskih planina, a ime je dobila po čestim manjim zemljotresima, zbog čega je proglašena za trusno područje.
Treskavica se može podijeliti na dva dijela. Sjeverni dio se naziva Bosanska ili Trnovska Treskavica, južni dio Hercegovačka, Humska ili Kalinovačka.
Najviši vrh Treskavice iznosi 2.088 metara nadmorske visine i karakterističan je po tome što ga planinari zovu različitim imenima. Za jedne je on Paklijaš, za druge Đokin toranj, a za treće Mala ćaba. Naziv Paklijaš odnosi se na područje malo južnije od vrha koje je dobilo ime zbog nepristupačnosti i surovosti terena. Naziv Đokin toranj je dobio po metalnom objektu koji je tu bio izgrađen kao sklonište, a koji ima veze sa arhitektom, planinarom, po imenu Đoka, koji je dao ideju za gradnju tog objekta. Danas suod objekta ostala samo metalna vrata. Ime Mala ćaba je stari naziv za vrh koji mještani iz sela u podnožju Treskavice od davnina koriste, a ima veze sa posjećivanjem vrhova u određenom danu u godini iz religijskih razloga.
Izdvajaju se i vrhovi Oblik (1.876 m) i Suve Lastve (2.000 m). U stijenama Treskača, Zubova, Oblika, Ćabenskim i Nikolinim stijenama, ispenjan je veliki broj alpinističkih uspona.
Neobična poјava za ovu krševitu planinu jest bogatstvo izvora od koјih neki leže pod samim naјvišim vrhovima. Upravo su brojni izvori ono što izdvaja Treskavicu od ostalih planina. Prema legendi, Treskavica ima čak 365 izvora, među kojim su i izvori pet velikih rijeka:Željeznice, Bistrice, Ljute, Bijele i Rakitnice. Priroda je ovu planinu obdarila i velikim brojem jezera koja se napajaju iz lednika, podjezerskih izvora, okolnih izvora i potoka. Najpoznatija treskavička jezera su Veliko, Bijelo, Crno, Platno i Malo jezero koja predstavljaju najizrazitije tragove ledenog doba na ovoj planini.
Ni na јednoј bosanskoј planini nisu tako oštre i karakteristične razlike između pitome zelene vegetaciјe (na sjevernoj strani) i kršne divljine i goleti (na južnim obroncima) kao na Treskavici. Poznata je po endemskoj vrsti, bosanski ljiljan, kao i lincuri i runolistu. I danas su na Treskavici čest prizor divokoze, kao i bjeloglavi sup, ugrožene vrste životinja.
Najpogodniji pristup planini je iz selaTurovi, četiri kilometra udaljenom od Trnova. Put iz Turova je markiran i najsigurnije je pratiti stazu koja vodi do planinarskih domova „Sustavac“ i „Palež“. Put vodi dalje ka Velikom jezeru pored nekadašnjeg Planinarskog doma „Josip Sigmund“ na Kozjoj Luci. Do Velikog jezera potrebno je nekih sat i po hoda. Drugi pristup je iz planinarskog doma pod nazivom „Vrela“ i na području je Tušila, naselje Sinanovići. Treskavica je jedna od najljepših bosanskohercegovačkih planina i sve je veći broj turista i planinara koji je posjećuju.
Jahorina
Jahorina je planina na području trnovske regije koja pripada dinarskom sistemu. Najviši vrh je Ogorjelica sa 1.916 m nadmorske visine. Ljeti je prekrivena gustom zelenom travom, a zimi i do 3 m visokim snijegom.
Izvanredna konfiguracija terena, obilje vrlo kvalitetnog snijega, pogodna klima, 20 kilometara staza za alpske disciplinekao i blage padine (Rajska dolina) uvrstile su ovu planinu među najljepše i najpoznatije ski centre.
Jahorina spada u najljepše i najpristupačnije planine u BiH. Mjesto je za odmor i rekreaciju, a prihvatljiva je svima: vrhunskim sportistima, turistima, avanturistima, planinarima, ribolovcima, lovcima. Specifična flora i fauna, zimi čist snijeg a ljeti zelenilo, čine je uz Bjelašnicu, najznačajnijom turističkom lokacijom na području trnovske regije. Na XIV Olimpijskim igramau Sarajevu, na Jahorini su održane alpske discipline za žene.
Pećine, jame, špilje
Pećina na izvoru Željeznice
Specifičnost ovog lokaliteta jeste izvor rijeke Željeznice, koja u proljeće i jesen teče iz same pećine, a u sušnom periodu ponire kroz stijene i izvire pedesetak metara niže. Pećina nije mnogo istražena, ali predstavlja značajan fenomen trnovskog područja.
Pećina na izvoru Bistice
Iako rijeka Bistrica ne protiče kroz trnovsku regiju, njen izvor se nalazi na teritoriji koja pripada Trnovu, ispod planine Treskavice, u pećini podno stijene Siljevice. Pećina je vrlo mala i uska te nije pogodna za istraživanja. Njena lokacija prestavlja pravu turističku atrakciju za ljubitelje planinarstva i prirodnih ljepota.
Pećina Klokočevica
Pećina Klokočevica nalazi se na istočnim padinama Bjelašnice, u blizini Babinog dola. U ulaznom kanalu su još austrougarskiljubitelji prirode napravili kameno stepenište od lomljenog kamena dužine 30 m, koje se sačuvalo do našeg vremena.
Morfologija pećine je vrlo jednostavna i sastoji se od dva dijela: ulaznog kanala i velike dvorane. Ulaz u pećinu ima izgled vrtače i nastao je urušavanjem dijela pećine koji je imao najtanji strop. Ulazni kanal je skromnih dimenzija, dužine oko 10 m i širine svega nekoliko metara, sočivastog presjeka, ali koji na sredini omogućava normalan prolazak. Na kraju kanala otvara se dvorana nepravilnog kružnog oblika dimenzija 30 x 40 metara i visine preko 10 metara. Pećina je bogata ukrasima, a ono što je karakteristično za ovu pećinu, jesu endemska fauna i veoma debeli stalagmiti. Oni su nastali taloženjem kalcijum-karbonataiz vode koja prokapava na stropu i padajući sa velike visine rasprskava se na razmjerno veliki prostor u širinu, pa kristalizacija ide više u širinu nego u visinu. U daljem razvoju ovog morfološkog oblika, na nekim su se stalagmitima formirale i male kamenice u kojima se sakupljavoda.
Pećina je velika turistička destinacija i nezaobilazan detalj u kreiranju turističke ponude trnovskog kraja.
Pećina Ruda Glavica
Pećina Ruda Glavica nalazi se u blizini sela Tošići, na istočnim padinama brda Ruda Glavica po kojem je i dobila ime. Iako mala, značajna je gledajući sa istorijskog aspekta, jer su u njoj pronađeni artefakti iz paleolitskog doba, što govori o tome da su ove krajeve naseljavali ljudi i u prastarim vremenima. Istraživali su je osamdesetih godina, a predmeti pronađeni u njoj smješteni su u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Iako nikada nije turistički eksploatisana, njen značaj je veliki i biće sve veći, jer predstavlja značajan potencijal ovog kraja. Ova pećina je nepristupačna i zarasla, te je u narednom periodu potrebno njeno uređenje kako bi joj se vratio značaj koji je imala.
Pećina Lednica
Smještena je u njedrima planinskog masiva Treskavice na nadmorskoj visini od 1.940 metara. Pećina ne bi bila interesantna da joj priroda nije podarila vječni led, a za stanovnike okolnih sela ona je jedno vrijeme bila i izvor prihoda.
Od kada se tačno led vadio iz pećina nije poznato, ali je poznato da se na srednjovjekovnim dvorovima u podrumu vino hladilo ledom, o čemu postoji i zabilješka u „Sejahatnami” čuvenog turskog putopisca Evlije Čelebije. Pećina je smještena na sjevernoj strani planine, na dnu jedne strme vrtače. Ulaz u pećinu širok je tridesetak metara, zaklonjen visokom stijenom koja onemogućava prodor sunčevih zraka u pećinu.
Najintenzivnije su led vadili mještani sela oko Lednice – Ledića, Dujmovića i Dejčića, koji su ga komadali sjekirama, umotavali ga u slamu, pakovali u platnene vreće, da bi ga transportovali do najbližih mušterija – bolnica, apotekara, mesara, ugostitelja – u tridesetak kilometara udaljenom Sarajevu.
Pašina pećina
Pašina pećina nalazi se kod sela Turovi, na visokoj stijeni čiji je jedini prilaz uski puteljak koji vodi do prirodne police na ulazu u pećinu koja je mjestimično podzidana. Taj prilaz se lako mogao braniti od nepoželjnih napadača. Legenda kaže da se tu krio neki Solan paša odmetnik, a njegov grob se po predanju vezuje za “pašine nišane” u groblju Harem u Turovima. Pećina nije arheološki ispitana.
Vilina pećina – Bobovica
Pećina se nalazi u blizini sela Bobovica na padinama Bjelašnice. Naziv je dobila po narodnom predanju u kome se kaže da su u njoj obitavale vile. Nije velikih dimenzija i ne postoje podaci o njenom istraživanju.
Pećina Greda
Pećina Greda nalazi se u blizini sela Umoljani. Nije velikih dimenzija i nije arheološki ispitana, ali predstavlja izuzetan potencijal u razvoju turističke ponude ovog kraja.